Bajka o veseloj zlatokosoj djevojčici

Prvog dana kada je uselila u novu kuću, djevojčica je konačno odahnula. Pljesnula veselo i zvonko ručicama sa kobasičastim prstima i uzviknula Sve je ovo moje! Hrvatska je moja!
Pa je dobila veeelikooo igralište, ispunjenje sna svake djevojčice.
Jedva je jučerašnji preživjela dan. Onaj dosadni Ivo, udavio ju je dok je predavao posa njoj.
Napisao joj je i promemoriju, što bi trebalo još napravit, što je u toku.
Ah da, promemorija stoji važno sa stolu, a ona nikako da nađe rezalicu za papir. A, evo je!
Kako veselo bruji dok reže Ivinu promemoriju.
I tako ona provodi dane u igri. Bezbrižno i veselo. Radi što joj se prohtije. Poput prave male djevojčice u ogromnoj sobi za igranje.
Kada joj ponestane igračaka, dosjeti se ona, nisu govorili za nju da ima ogromnu maštu uzalud.
Kako je pažljivo i oduševljeno gledala filmove o Hobitima, o Frodu i Bilbu, strašno su joj se svidjele one njihove kućice, kako bi bilo lijepo živit tamo.
Mogla bi tamo preselit i ured. Na Novi Zeland.

Ali, razum prevladava u njoj, najbolje je da prvo pogleda, kako je tamo. Uzela sae sa sobom svog debelog hobita Bilba, uvlačili se u kućice pod zemljom, sa malešnim namještajem, ali, sve u svemu, ljepše je ipak kod nje doma, u onom prekrasnom parku i ogromnoj kući za igranje.A sve je njeno.
Uopće nije znala kako je njezin novi dom lijep, čak je u jedno vrijeme željela se preseliti, ali je jako zavoljela svoj novi dom.
Pa je ostala u njemu, a kućice za Hobite može napraviti i u dvorištu i prekrasnom šumarku, ali po mjeri svojoj i debelog Bilba.
Ma napraviti će i kućicu na drvetu, da se i tamo može igrati.
Sve su joj puštali da radi, ko pravom razmaženom derištu. Dali su joj da vozi brod prepun ljudi, što je oduvijek željela, još kada je bila jako mala gledala je brodove u riječkoj luci i maštala kako ih ona vozi.


Dali su joj da puca iz strojnice, čemu se jako oduševila. Kako li su samo znali da se sa dječacima igrala rata po šumarcima Grobinštine i uvijek je ona morala pobijediti.
I pločice su joj dali lijepiti. Probala je i to, nije joj bilo nešto napeto, napetije je otkrivati nove zemlje nego lijepiti pločice.
Pa zaneseno maštati kako je ona veliki moreplovac koji otkriva kontinente.
Sa velikim veseljem i ljubavlju organizirali su joj i rođendane, na koje su sve ostale djevojčice i dječaci bili ljubomorni.
Nju je njihova ljubomora veselila, u stvari, poticala ju je. Radila je nepodopštine, jednu za drugom, ma sve su joj dopuštali.
Prohtjelo joj se u vrijeme svečane premijere Labuđeg jezera uči na pozornicu u najvažnijem trenutku za plesače. I ušla je, veselo i razdragano.
Bezbrižno kao i uvijek, uzdignutih ruku.
A ljudi su pljeskali.
Umjetnicima, svi su znali da im plješću. Osim nje. Jer, ona je znala da je pljesak upućen njoj.
A ona jako voli da joj plješću.
Voli da je vole. Pa se slika sa ljudima kada god uhvati priliku.
Najljepše se slikati sa malom djecom. Možda se koji puta koje uneredi prije slikanja, ali Bože moj, nema veze, najvažnije je da na slici sa djetešcetom ispadne lijepo.
Ionako će to derište odmah dati dalje od sebe.
Jer, slikanje je gotovo.
Sjeća se da su joj govorili, kada je bila jako mala, kako se djevojčice moraju ponašati. Ali, zna ona, bilo je to davno, ma ko se više toga sjeća.
Ionako je ovo veeeelikooo igralište moje.
Ja sam velika i ko mi šta može.
Kako je rasla, sve su joj više misli prelazile na nekakve drugačije stvari.

Prohtjelo joj se ući u svlačionicu punu golih i polugolih nogometaša. Mišićavih, znojnih, udova ukočenih od silnog, nadljudskog napora.
Ušla je i tamo.
Veselo ih grlila znojne i polugole, mišićave i udova ukočenih od silnog napora.
Sve njih. Sve muške u svlačionici.
Znojne i polugole, mišićave i udova ukočenih od silnog napora.
Sa oduševljenjem je pomislila na slijedeću utakmicu, pa će opet uletit nenajavljna u svlačionicu, ma tražit ih i pod tuševima, grlit ih znojne i polugole, mišićave i udova ukočenih od silnog napora.

Sretna je.


Sretna je jer zna da će njene prijateljice biti ljubomorne jer je ušla u svlačionicu i grlila i ljubila sportaše znojne i polugole, mišićave i udova ukočenih od silnog napora.

Svi gledaju kako se ona veselo i bezbrižno gleda. Svi su zadovoljni, neka se igra, ma dati će joj još pet godina to igralište.
Kojim odjekuje njezina vesela cika.
Neka je bar neko sretan u tom igralištu

You may also like

By 
error: Spectatorblog !!