Dvojezične ploče su idiotarija kojom se odvlači pozornost medija i javnosti od onih doista bitnih pitanja za Hrvatsku i njene građane i narode.

Posve mi je jasno da će ovaj tekst kod mnogih izazvati negativne reakcije i negodovanje jer se radi o iznimno osjetljivoj temi ali ta je tema takva samo zato što smo da bismo ugodili EU donijeli zakone koji su neminovno do problema koje danas po tom pitanju imamo neminovno jednoga dana morali dovesti.
Naime, oni koji su tijekom godina pratili moj rad i čitali tekstove u kojima sam se bavio raznim pitanjima manjina, neovisno o tome radilo se tu o rasnim, nacionalnim, seksualnim i svim drugim, znaju da sam oduvijek bio protiv donošenja bilo kakvih takvih vrsta zakona tvrdeći da je sve to sasvim dobro regulirano Poveljom UN-a o ljudskim pravima te da bilo kakvo dodatno davanje prava nekome zapravo znači oduzimanje prava nekome drugom.
Hrvatska se već godinama bavi glupošću i troši vrijeme i novac na rasprave o dvojezičnim pločama i napisima u Vukovaru čime se jednako tako odvlači i pozornost medija i javnosti od onih doista bitnih pitanja kojima bi se trebali svi mi baviti, a poglavito Vlada RH, predsjednik/ca države, Hrvatski sabor, Ustavni sud i svi oni ostali koji se tim pitanjem bave.
Osobno, uvijek sam bio i uvijek ću biti protiv dvojezičnih, trojezičnih, pa i višejezičnih ploča i to ne zato što se ovdje radi o srpskoj manjini nego jednostavno zato što sam stajališta da je to glupost koja nepotrebno dodatno dijeli građane ove zemlje, unosi nemir i takvog bih stajališta bio i jesam i kada se radi o bilo kojem drugom narodu koji živi u Hrvatskoj.
Prvo i osnovno; Hrvatska je država u kojoj je službeni jezik Hrvatski, a pismo latinica. Točka, nema dalje.
Drugo; Zamislite na što bi sve te ploče i razni natpisi ličili kada bismo na njih stavili natpise na jeziku i pismu svih nacionalnih manjina? Bilo bi to više nego smiješno, a ploče i natpisi bi zauzimali toliko prostora da se od njih ništa drugo ne bi niti vidjelo.
Treće; No nije to sve. Turistička smo zemlja te zbog turista treba staviti i ploče na njihovom jeziku, dakle njemačkom, engleskom, talijanskom, francuskom, španjolskom, ruskom, mađarskom, češkom, slovačkom, poljskom itd., itd., što je već samo po sebi problem, no, taj problem postaje još i veći time što našu zemlju sve više posjećuju gosti iz Azije te arapskih država, pa što ne bismo na sve te ploče dodali i napise na njihovom jeziku i pismu?
Dakle spomenuti problem dvojezičnih ploča puno je širi od toga hoće li negdje sve to pisati na srpskom i ćirilicom, a osim toga, postavlja se i posve logično pitanje; Zašto u vrijeme Jugoslavije nikome nisu bile potrebne dvojezične ploče, a sada se od toga pravi takav problem?
To pitanje otvara za sobom i mnoga druga pitanja te daje naslutiti da se ovdje ne radi samo o dvojezičnim pločama nego o nečem posve drugom i upravo stoga svom tom preseravanju s dvojezičnim pločama napokon treba stati na kraj i primijeniti ono što sam naveo kao „Prvo i osnovno“; Hrvatska je država u kojoj je službeni jezik Hrvatski, a pismo latinica. Točka, nema dalje.

Više:  Premijer RH, Andrej Plenković, ovoga bi se puta ipak trebao zabrinuti.